kad život nadrobi svašta

I vozis se ukrug..nek velikom brzinom pa zvjezde neuspiješ prebrojati a nekad toliko sporo da tlo čvrsto dotičeš.Krug se svaki put iznova zavrti,i kao na ringišpilu,slike prolete,svjetla te zasljepe,vjetar u kosi osjetiš.Život živiš...ljudski

17.12.2017.

Kadija te tuzi kadija ti sudi

Godine su prosle...vrijeme sam mjerila odprije i poslije rata...prije rata,poslije rata.Devedeste bas na sredini...rat.Ja tuznije vrijeme nisam dozivjela,ne znam ni da cu ikada osjetiti tu tugu,poraz,mrak,neznanje kao tad.Mogu zivjeti sto godina al toliku pomracinu uma mislim da dozivjeti necu.Jos me vise brine to da rata vise nema,pucanja nema,granate vise ne padaju a rat jos uvijek traje.Strah je sad jaci nego ikada Jace nego ikada sutnja strah grli Glava kapu skida Nepravda glavom klima Osmijesi lazni su jer kostaju,rijeci znacenje gube. Sudbinu ti kroje Mrtve ti drugove broje,traze,biljeze brojeve... Suti...reci da ce biti bolje..zdravlja nek je,a jesti cemo od gladi niko umro nije Suti...dobro je...zdravi smo pa nek prohu jedemo Suti...dobro je...gladni nismo...posao imamo,nek je redovno...pa nek je i cetirsto,uredno racune placamo Suti...dobro je vidi kako se svijet pati...bar ne puca Suti dobri,skronmni narode jer bit ce bolje Sad cemo u Evropu,samo dok upitnik popunimo...desetak godina Dugovjecni smo Naduro je Mujo i gore Duramo i dalje... Dobro je,nek nepuca...a i brasna ima... Tu su i doktori nauka,magistri,pametan smo mi narod Akademika ko u prici Neka nacitani smo Nikad vise znalaca a manje znanja Vidi covjece...i ovdje fakultet Neka masala Znanja treba Nikad vise znanja a vise glupana Kadija ovdje fakultet zavrsio,u stranku se uclanio,pravdu dijelu,posteno sudio Pa i tuzio

15.12.2017.

O Ti tugo moja...

O Ti Sto me grlis opet O Ti Grudi mi stezes,srce ubrzavas O Ti Korake mi mjeris i dah kratis O Ti Snove mi u moru pretvaras Lice njegovo ozivljavas O Ti Odlazi Sunce mi smiraj ne donosi, Zora ti dah osjeti,lice tad suza nakvasi O Ti Tijelo mi vise dusu ne nosi O Ti tugo Muku mi u smiraj pretvori Nebo granicu nek stvori Lik tvoj,O Ti tugo,urezan ostade Mostove mi sagradi,osmjeh vrati Ljubav mi usadi O Ti tugo

12.12.2017.

Sto je meni moja borba dala?

Ime su mi dali nisam ga birala,rodjena sam kad jesam i gdje jesam.Odredjena sam rodjenjem.Dobila sam pripadnost.Kad sam prvi put proplakala dobila sam odrednice:zensko je prvo sto me odredilo.Zensko dijete,prvo sto kazu.Pa onda ide ostalo,georafska pripadnost,nacionalna itd.I tako ti okace zvonce na vrat jos dok sam sebe nisi svjestan i tako krene dalje. Kad sebe pistanes svjestan e tu pocinje borba.Ili se ukopis u dato,prihvatis to ili se izdignes bar cantimetar vise i taj cantimetar ti omca oko vrata postane. Da imam svoje misljenje,svojom glavom misli stvaram,nedam se ograditi,nedam se u tor staviti.Tesko je tako koracati.Ja granice ne priznajem,svaku prekoracim,idem dalje,grlim drage,osudjujem lose.Nema tu puno mudrosti.Dvije su strane medalje treca ne postoji.Borba traje.Ne zelim u ocima predrasudu vidjeti.Borba vrijedi.Unaprijed te nisam osudila,nisam ti zbog imena grijeh pripisala.Sta mozemo biti osim dobri ili losi?Sta mozemo biti osim ljudi ili neljudi?Ko grijeha nema prvi kamen nek baci...

08.12.2017.

Moj život sa Dijanom

Priznajem teško mi je nekad sa samom sobom,češto puno teže nego sa ostalim ljudima.S njima ja uvijek nađem zajedničku a i ako ne nadjem ne boli me puno.Budu,prođu i kraj.Ako se i ne slažem sa tuđim mišljenjem ne pokušavam da ga promjenim.Pustim ih da budu u pravu.
Neka budu u pravu a ja ću biti sretna i mirna.Nema porebe za vikom.
I tako ja koračam sa životom tiho,nekad ga vodim za ruku nekad on mene vodi al tako je to.
Problem nastaje kada se sukobim sama sa sobom.Kada zatvorim oči a misli kruže li kruže po glavi pa se suderaju,isprepliću,kose.Samoj sebi misli pokušavam umiriti,pomiriti ne znam ni ja šta već.Još jedan proživljeni dan,još jedan doživljaj,još jedna misao a ni stare posložila nisam.
Moj mozak izgleda kao prodavnica puna razložene, nesortirane robe,razbacane po policima bez ikakvog reda.Kažu da misao zna roditi svašta.Iz misli mogu svakojaka čuda izniknuti mogu te odvesti gdje ni u snu nisi bio.
Opasne su misli.Ne možeš im se odruprijeti.
Moje misli i ja vječita borba.Od sebe ne mogu nigdje.Kad zamislim najljepše mjesto na svijetu pomislim kako bi bilo lijepo otići tamo i onda shvatim da to nije tako dobra ideja jer tamo bih morala povesti sebe.
I dok pišem,proljeću mi kroz glavu.Često zastanem,neznam da određenu dovršim jer je druga već presjekla ovoj prvoj put.I tako izgleda moj život sa mislima uglavnom.Moj život sa samom sobom isto tako izgleda uglavnom.
Moj život sa Dijanom.

24.11.2017.

Kada Ljubav utihne

U kojem trenutku u životu tišina postaje glasna ,toliko glasna glasnija od najačeg vriska.?Kad riječi gube značenje a pogledi traže tačku na kojoj će se zaustaviti?Kad ruke postanu hladne?Kad ljubav digne ruke ?Kretati se zajedno više ne želimo,pjesme iste nam se više ne sviđaju,smijeh tvoj me iritira.Zaglavi se čovjek između ne mogu i moram pa ne znam kuda i kako da krene.U tvojim očima se više ne ogledam odavno.Koža mi se više ne naježi na tvoj dodir,a usne ne žele tvoj poljubac.Šta nam se desilo?Zar ovo nije ljubav vječna?
Ostadoh bez riječi,glasovi u glavi pričaju,svađaju se ,bore se a riječi nigdje.Ko mi glas uze?
Ne mogu ni da ti kažem a ne mogu ni da šutim.
Znam da i ti isto mislis.Znam da znaš da je ljubav utihnula.Prikrila se negdje ili je odlutala ili je  zamrla ko osmjeh kad zamre na usnama tužnih.
Želim da te volim,želim da te želim da te čuvam kao i prije.Želim da te imam opet u mislima,u riječima u sebi.
Želim.
Nema više ljubavi,sakati postadosmo i ti ja.Hočemo li izaći na perone i čekati neke nove vozove?Hoće li doći?
Za ruku te više ne mogu držati prsti mi klize a ti ih stisnuti nećes.U noćima kraj rijeke tvoj dah mi vrat neće grijati .Postadosmo siromasi.Puki,,stari,bolesni siromasi.Duše nam opustoše se.

Strah se uvuče i čovjeka,kaput mu tuga postane.Bez ljubavi čahura postane.
Zašto si utihnula?Hoću da te pitam.
Jel da krenem hodati dalje pa ću te opet ugledati ili ću do kraja života bez tebe ostati?
Odgovora nema kao ni ljubavi.
Ostadosmo sami svako u svojoj ljusci,isprazni i pusti.
Kada Ljubav utihne

22.11.2017.

Vratite mi spokoj

Odakle taj strah,taj nemir?Sta to moje tijelo ocekuje?Za sto se sprema?Ne mogu da to kontrolisem,uzas je tu.Ruke se tresu,usta se suse a srce pocinje da lupa.Znam da neprijatelja nemam,zlo nije u meni.Ko mi to spokoj remeti?Ko u moj mir dira?Snove mi posjecuju ljudi bez lica,daha nemam ime da im izgovorim...Tamni su uvijek,kape nose. Proslost je to mislim,stari je to strah.Onaj usadjeni,poremeceni,potisnuti za kojeg mislim da je nestao a tu je.Iz posvjesti se izvuce a lice mu neznam.Da li da se sukobim s njim?Imam li hrabrosti,gdje da je nadjem?Mom umu snaga treba,mom tijelu smiraj treba,onaj tihi,umirni glas koji ce reci da ce sve biti dobro.

18.11.2017.

Tragovi

Sada znam da moji koraci tragova nemaju.Moje tijelo sjenku ne ostavlja. U mom osmjehu malo ce se ko prepoznati a u mojom sjecanjima rijetki ce utociste naci. Glas moj vriska nema.Rijec moja njema je. Oci moje svjetlost prepoznase al mrak ovdasnji svjetlost ugusi.Preplavi mrak mnoge oci slicne mojima...svjetlo ne probi se. Jezik moj ne izrece misli...misli zatocene ostadose...misli puta ne vidjese,odobravanje ne dozivjese. Covjek necujan kroz zivot prodje,smrt necujna dodje...

08.11.2017.

Kreni ako Covjek jesi?

Ideale jesam imala i svima sam ledja okrenula...bila sam lazni idealista,nazalost,to sam i priznala i nije mi lakse.Pitala sam se sta bi bilo da su i drugi idealisti odustajali?Na sto bi licio nas svijet?Bi li bio bolji od ovog danas?Ili mozda gori?Treba li zivjeti od snova umjesto od kruha?Vrijedi li ginuti za svoje ideale?Kako te usutkaju da ti prst na usta ne stave?Kako postanes dio njih,das svoj mozak da rede s njim sta zele?Trenutak je to kad postanes dio mase,nisi vise niti broj. Ja sanjar nikad necu prestati biti,svoje vrijednosti nedam,na njima nema cijene,nema bar koda.Moj zivot nece na police superxafsa,nece ga obasjati reflektori,za novce se necu prodavati.Neznam da li je to bitno jer svijet sutra nece postati bolje mjesto

07.11.2017.

Dan kada sam postala pionir

Ponavljala sam zakletvu kao hipnotisana...dvorana je bila puno,a plavu kapicu i crvenu maramu sam spakovala i uredno je odrzavala dok nije beztraga nestala...Nestalo je s njom i dosta toga al ne bih o tome,nestane i covjeka al sjecanje i prica ostane.Trideset tri godine poslije ja se sjetim te zakletve,sjetim se te pune dvorane i plave kapice.Sjetim se i te crvene,metalne zvijzde sjetim se sebe...Bila sam dobar drug,postovala sam starije,marljivo sam ucila i radila. Evo me danas.Gdje sam? Tu sam.I dalje marljivo radim a sto sam ucila to je vec duga prica.Probudila sam se u svijetu gdje kriminalci biznismeni postaju,lopuze imunitet dobijaju a posteni e oni ispastaju. E moja crvena maramo!Vrijednosti tvoje u proslosti ostadose a tvoje znacenje gumicon se izbrisa.Budale su progovorile a i mi pametni sutimo jer ili imamo kredit ili smo aksiozni pa pijemo lijeko zbog tih budala kojih ih ne piju a trbali bi.

27.10.2017.

Moj svijet

Hocu sebe!Da povratim izgubljeno,da nadoknadim ne sacuvano,ugrabim propusteno...Ponovo sebe hocu...Svoj svijet,svjetlost u njemu,razgovor,pogled.Hocu da disem zrak koji je disan prije bio,da stisnem ruku prijatelja svog,malo ih je ostalo. Nedam da mi upropastite dan, Sebe hocu Meni broj okaciti necete Nedam U vrstu me prebrojat nemojte Uzalud je Nisam odavde jer svijet svoj imam Zalutalih putnika uvijek brodovi su puni ali i oci svjetlosti pune su Ostavite me ovdje, Sici cu


Stariji postovi