kad život nadrobi svašta

I vozis se ukrug..nek velikom brzinom pa zvjezde neuspiješ prebrojati a nekad toliko sporo da tlo čvrsto dotičeš.Krug se svaki put iznova zavrti,i kao na ringišpilu,slike prolete,svjetla te zasljepe,vjetar u kosi osjetiš.Život živiš...ljudski

08.11.2017.

Kreni ako Covjek jesi?

Ideale jesam imala i svima sam ledja okrenula...bila sam lazni idealista,nazalost,to sam i priznala i nije mi lakse.Pitala sam se sta bi bilo da su i drugi idealisti odustajali?Na sto bi licio nas svijet?Bi li bio bolji od ovog danas?Ili mozda gori?Treba li zivjeti od snova umjesto od kruha?Vrijedi li ginuti za svoje ideale?Kako te usutkaju da ti prst na usta ne stave?Kako postanes dio njih,das svoj mozak da rede s njim sta zele?Trenutak je to kad postanes dio mase,nisi vise niti broj. Ja sanjar nikad necu prestati biti,svoje vrijednosti nedam,na njima nema cijene,nema bar koda.Moj zivot nece na police superxafsa,nece ga obasjati reflektori,za novce se necu prodavati.Neznam da li je to bitno jer svijet sutra nece postati bolje mjesto

07.11.2017.

Dan kada sam postala pionir

Ponavljala sam zakletvu kao hipnotisana...dvorana je bila puno,a plavu kapicu i crvenu maramu sam spakovala i uredno je odrzavala dok nije beztraga nestala...Nestalo je s njom i dosta toga al ne bih o tome,nestane i covjeka al sjecanje i prica ostane.Trideset tri godine poslije ja se sjetim te zakletve,sjetim se te pune dvorane i plave kapice.Sjetim se i te crvene,metalne zvijzde sjetim se sebe...Bila sam dobar drug,postovala sam starije,marljivo sam ucila i radila. Evo me danas.Gdje sam? Tu sam.I dalje marljivo radim a sto sam ucila to je vec duga prica.Probudila sam se u svijetu gdje kriminalci biznismeni postaju,lopuze imunitet dobijaju a posteni e oni ispastaju. E moja crvena maramo!Vrijednosti tvoje u proslosti ostadose a tvoje znacenje gumicon se izbrisa.Budale su progovorile a i mi pametni sutimo jer ili imamo kredit ili smo aksiozni pa pijemo lijeko zbog tih budala kojih ih ne piju a trbali bi.

27.10.2017.

Moj svijet

Hocu sebe!Da povratim izgubljeno,da nadoknadim ne sacuvano,ugrabim propusteno...Ponovo sebe hocu...Svoj svijet,svjetlost u njemu,razgovor,pogled.Hocu da disem zrak koji je disan prije bio,da stisnem ruku prijatelja svog,malo ih je ostalo. Nedam da mi upropastite dan, Sebe hocu Meni broj okaciti necete Nedam U vrstu me prebrojat nemojte Uzalud je Nisam odavde jer svijet svoj imam Zalutalih putnika uvijek brodovi su puni ali i oci svjetlosti pune su Ostavite me ovdje, Sici cu

18.10.2017.

slobodu hoću sad


Najviše ti okova stave ljudi,njihov rob najprije postanes.U lance te svežu,škripanje i lupanje ne čuješ ili ne želiš sebi priznati .Hodaš tako kroz dan,kroz noć,kroz san.Okovan,sputan,ovisan živiš.Okove ti onda stave i riječi. Njegove i njene,daleke i bliske,oštre i bolne.Trudiš se udovoljiti riječima.Trudiš se ispoštovati riječi,klimati glavom,smijati se kad baš ništa nije smiješno.Riječ više od šamara zaboli al ti drugi obraz okreneš.Obećanja,blebetanja,ogovaranja,ruganja,raspravljanja,polesimanja,diskutovanja,beskonačne priče.Okove ti stežu.
Okove onda stave i mjesto odakle si,čiji si,koja ti je boja kože,kojem se Bogu moliš,s kim krevet dijeliš.Svrstaju te u torove,razne zajednice,kojekakve pripadnosti.Okače ti,eto,zvonce na vrat.Koračaš tako u stadu od riječi do djela,od mjesta do prostora,od sada do navijeka.
I na kraju,sklobodnom čovjeku,novac okove stavi.Oni su najteži,najviše kožu deru,naveće rane prave.Oni te okuju tako da glavu pogneš,ponos progutaš,ideju izdaš.Oni te crpe do srži,energiju sišu,krv ispijanju.Tako okovan robuješ,četvoronoške grabiš naprijed umoran i zadihan.Ciljeve da postigneš,materijalizmu sužanj ostaješ.
Tako živiše slobodni ljudi.Vazda nasmijani,preplanuli,s čistom kožom,bijelim zubima i širokim osmijesima.Tako živješe u idealnim porodicama,sa vjernim prijateljima,na nezaboravnim ljetovanjima.Tako živješe ljudi...

18.10.2017.

Do ušća...

Kapljica sam vode...među milionima drugih sličnih sebi a opet različitih...

Tražih svoj put,svoj tok,svoje doline,svoj kanjon.

Vodu sam činila a od nje sam napravljena,žeđ sam gasila a žedna ostala.Plivala sam nošena strujom jakom od obale uderala o stijene se razbijala.

Ušće sam vidjela
Moje ušće se približavalo,prepoznala sam ga.Široko,kotlinom zagrljeno,suncem obasjano.

17.10.2017.

...odraz u ogledalu...

...on je moje drugo Ja.
Moja snaga
Moj oslonac
Moja polovica

Priznat ću da takav kakav jest je sve ono što
Ja nisam
Ja ne mogu
Ja ne želim

Uklapamo se tako kao ključ i brava,on onako smiren i opušen,hrabar i nasmješen.
A Ja plašljiva,napeta,zabrinuta.

Stojimo tako evo već godima jedno kraj drugog,preklapamo se,izvijamo,dodirujemo.
Dopustim mu da me za ruku vodi.
Prepuštam mu pravac,smjer,cestu.
Ponekad hodam zatvorenih očiju.

Jer On je Ja...moj odraz u ogledalu,u lokvi vode.Moj otisak dlana...na snijegu
Ili blatu...

17.10.2017.

zdenac sreće

Biti privučen i opčinjenj njome radost je prevelika.

Osjetiti je bar na tren osjećaj je za pamćenje,trenutak koji treba zaustaviti baš kao na fotografiji i stalno mu se vraćati.Tijelo čovjekovo zatreperi,ruke zadrhte i suze krenu,radosnice.Koliko ih je takvih u životu?

Jeli život naš prekratak za više sreće? Ili je ne prepoznajemo ni kada je kraj nas?Ima li uvijek sretnija sreća od trenutne?Postoji li sreća nad srećama?
Ja odgovor tražim.

Tražim izvor na kojem ću sretnom vodom lice umiti,ruke oprati, sipati je u čase i piti...piti

Bili tada čovjek čovjeku,sretan sretnome, ruku pružio?

05.10.2017.

Ples,strah i ja

...utihnuše glasovi oko mene,nestade boja,likovi se razmazaše.Noge drvene postadoše,srce zalupa,tijelo zadrhta.
Osjećaj nevjerovatnog straha preplavi moje biće,ruke se oznojiše,usta osušiše.Dan postade noć.Osjećaj smrti, skorog  kraja uvuče se u kosti...tada.Pođoh se vrtiti u krug os straha do straha,od brige do brige,od misli do misli.Začarani krug.Vrteška u glavi iz dana u dan,borba neviđena.Sjetih se da sam se i ranije imala brige,strahove i borbe ali ovakve nikad do sad.Boriti se svakodnevno sa samim sobom je iscrpljujuće.Zadnji atom snage odlazi iz tijela teškom mukom.Strah je uvijek tu a nemam razloga da se bojim.Brige se vrzmaju po glavu a problema nemam.
Zašto čovjek strepi zbog onog što bi moglo da se desi?Zašto ne mogu sačekati da se desi pa da onda zastrepim?Zašto misli putuju u tom pravcu?Zašto mislim da sam sama?
Raširit ću ruke,čekat ću da prigrlim sreću ovdje i sada baš u ovom trenutku.Možda tada borba prestane,srce utihne a jutro svane.

01.10.2017.

Istina

Ja sam oduvijek slutila,znala,vjerovala,imala pjescani sat.Kalendar me nije zanimao.Ni ljeto i ni zima...godine nisam brojala.Vrijeme tece,ne sprim,godine prolaze,ne dvojim.Znam.Meni je obecano.Nesto,veliko,malo,tiho,glasno,vrsrlo,tuzno al obecano slutila sam i zivjela.Ne vjerujem to sto susjeda prica jer znam da me sreca ceka.Nije mozda iza ugla al blizu je.Ko da svjetlost obasja tvoje lice al samo tvoje a svi drugi u tami ostanu.Nebitni...Eto je istina,rekoh,!I bi istina do danas dani...istina je vjecna sad to znam

28.09.2017.

Eureka!!!!Ja volim sebe

U novcaniku sam pocela da nosim malo ogledalce.Sasvim malo,stane u sranicu novcanika i ne smeta.Ne cini ga ni tezim.Svaki put kad novcanik otvorim ja se ogledam.Cesto si samo pogledam u oci...bude dovoljno.Gledam se jer pokusavam saznati da li volim samu sebe?Da li samoj sebi mogu pogledati u oci i reci"Volim te!".Ranije to nisam pokusala a kad jesam priznajem tesko.Doduse meni je uvijek bilo tesko nekome izjaviti ljubav,nesto sam se stidila same sebe.A ova izjava ljubavi samoj sebi je posebna prica,teska,duboka,ne izreciva.Al moram.Moram sebi izjaviti ljubav,jer to mi je potrebno da se upoznam,da ucinim pozitivne stvari za sebe,da krenem dalje.I JESAM!!!Uspjela sam izjavila sam si ljubam,malo su mi se obrazi zarumenili al je feeling odlican.Sad kad se volim korak je laksi,udah dublji a misli toplije.


Stariji postovi